J. A. Komenský (1592-1670) bio je istaknuti češki humanist. Nakon poraza čeških protestanata u bitci kraj Praga (1620), Komenský je, kao biskup Češke braće, morao je napustiti domovinu. Isprva se sklonio u Poljsku, zatim Njemačku, Mađarsku i napokon Nizozemsku, gdje je, u Amsterdamu, i umro. Izbijanje Tridesetgodišnjeg rata pobudilo je u njemu snažan pesimizam glede ljudskoga roda, što je našlo izraz u njegovom satiričkom djelu "Labirint svijeta i raj srca", objavljenom 1623. godine. Komenský si je stavio u zadaću poboljšati stanje ljudskoga roda, nadasve pozivom na temeljitu reformu školskog sustava. Zauzeo za to da škole polaze sva djeca, siromašna kao i bogata, ženskoga spola kao i muškoga. Komenský se pročuo svojim udžbenikom latinskog jezika koji se sastojao od tisuću rečenica što su opisivale ondašnji svijet. Kasnijim izdanjima nadodani su prijevodi na različite nacionalne jezike, a također ilustracije. Tako je nastao njegov čuveni "Orbis pictus" (Svijet u slikama). Svoj koncept školske nastave detaljno je izložio u djelu "Didactica magna" (Velika didaktika) objavljenom na latinskom jeziku.
Za boravka u Engleskoj 1642. godine izložio je prvi koncept svoje vizije "Put svjetla" (Via lucis), u kojem predlaže da uljuđeni narodi osnuju skupštinu mudrih ljudi, koja bi trebala izraditi plan usavršavanja ljudskoga roda te donijeti svjetlo prosvjećenosti i neuljuđenim narodima. Predložio je i da se u tu svrhu izradi jedan umjetni međunarodni jezik koji bi bio lak za učenje. Mladenačku je dob podijelio na 5 razdoblja po 6 godina. U okviru svakog od tih razdoblja, prema Komenskom, mladi čovjek treba stjecati cjelovito opće obrazovanje (jer sve je povezano sa svime), samo u svakoj narednoj dobi na višoj razini. Potkraj života cijeli je svoj koncept Komenski naumio razraditi u opsežnom djelu "Opće upute o poboljšanju stanja ljudskih stvari", a koje se trebalo sastojati iz više velikih svezaka: Panegersia (Opće buđenje iz sna - pojašnjenje cilja), Panaugia (Opća prosvjećenost), Pansofia (Opće znanje), Panglotia (Univerzalni jezik), Panortsia (Poboljšanje) i Panuntesia (Apel). Ali, zbog smrti, Komenský započeto djelo nije uspio dovršiti. Možemo ustvrditi da su se mnoge njegove ideje u međuvremenu ostvarile, neke još uvijek čekaju da budu ostvarene, a neke se čine utopijskima.
(autor: Miroslav Malovec, prijevod s esperanta na hrvatski: Mato Špekuljak)
IZ DJELA: "POBOLJŠANJE STANJA LJUDSKIH STVARI"
"Što je u ljudi tako, kako bi imalo biti? što je, molim, na svom mjestu? Ništa. Sve naopako, sve obratno, sve u neredu; jer, sav je red, sva uprava, sva plemenitost naša, amo tamo razmotana. Mjesto razumnosti, kojom smo imali postati slični angjelom, u mnogih je (pukim oklievanjem i nemarnošću) glupost i tupost takova, da najtemeljitije stvari na svietu znaju malo više, nego li njemušto blago*. Mjesto opreznosti one, da bi se, buduć su stvoreni za vječnost, za nju i pripravljali, ne samo da zaboravljaju na vječnost, već i podpuno na umrlost, pak se samo valjaju u stvarih zemaljskih, tjelesnih ujedno s blagom. Mjesto mudrosti nebeske, koja sastoji u poznavanju Boga, činitelja svih stvari i u dosegnuću njegove blagosklonosti, vlâda zlovoljno odvraćanje se od istoga Boga u kojem živimo, gibljemo se i trajemo, dražeć ga proti sebi. Mjesto sveobće medjusobne iskrenosti i bezazlenosti, jest prevejanost, lukavost, neiskrenost prama svemu. Mjesto sklonosti jest jal i nenavidnost, mjesto povjerenja, sumnjičenje, odsudjivanje i uzajamično ogovaranje. Mjesto sloge razdor, pravde, srčba, tajna zavidnost i javno neprijateljstvo, bojevi i ratovi. Mjesto pravednosti utiskivanje, krivice, robljenje, kradje; svaki samo sebi u prilog, pak skuhe, gdjegod se to može.
I oni, koji imaju biti vodje drugim, iduć zlo, vode zlo. Koji bi imali biti svjetlom za druge, sami svjetla neimajući, jesu mračninom. Kada je pako pri kom što dobra i valjana, i to je neuredjeno i neutvrdjeno, jest to samo polutansko, pače samo sjena i slutnja prema onomu, što bi trebalo da bude u istini. Ako li vas toga koj nevidi, znaj, da je mračnina na tvojih očijuh, što ti nedopušta vidjeti toli očevidnih stvari; svi mudri, ne kroz naočale umišljenosti, nego jasnim vidom razumnosti gledeć na svoje i na stvari drugih, vide i znaju, da nije drugačije. Da pako nije na svietu ništa težjega do odvikati, čemu si priviknuo, sliedi s toga, da nije težjega na svietu, kao: htjet, da uputiš i izučiš čovjeka, privikla na zlo i gorje izučena. S toga pako nepromjenljivo sliedi ovaj zaključak, da, ima li se neredu i nevaljalosti čovječjoj nekako otimati, to se mora sbivati jedino razumnim i opreznim odgojivanjem mladeži."
(* stoka)
MALI IZBOR MISLI JANA AMOSA KOMENSKOG
- Mladež se laća takovih primera, kakove vidi, i to jačje, nego bi moglo proti tomu mnogo uspjeti pružano joj poučavanje dobra. (Uvod)
Riedko koji učitelji umiju pogoditi, da bi uspješno i ljubko vodili mladež k oplemenjivanju. (Uvod)
Mladež, šta god je ima u svietu, raste većinom kao guštara, koju nitko neciepi, nitko neklaštri, nitko nezalieva – sve u divlju ćud, a nevaljalosti ima ne samo u svietu uobće, nego i u svakom gradu, u svakoj kući, u svakom tielu, u svakoj duši, kao gamadi. (Uvod)
Kanite li imati dobro uredjenih, cvatučih, sjajnih obćina, hramova, škôla, kuća, utemeljite si ponajprije i uredite škole, da bi se učenjem i vježbanjem pravim razbujale, i djelaonice bile pravoj znanosti, krieposti i nabožnosti. (Uvod)
Uprava obćina i družtva čovječanskoga temelji se na obilnosti ljudi razumnih. (Uvod)
Uzgajati čovjeka, t.j. stvora, što jih je, najsavršenijega i najnestalnijega, jest umienje nad sva umienja. (Uvod)
Dužnost je onih, koji ljude naobrazuju, da je najprije uče paziti na svoje dostojanstvo. (I)
Štogodj s nami biva u ovom životu, to su samo stupnjevi, po kojih penjuć se sve to više uzlazimo i uviek jošte višje nad sobom takove ugledamo, nedosižuć nikada najvišjega. (II)
Razumnost naša začinje od malahnosti, poput jutarnje zore, koja se iz mrakova pomalja: a tuj nam se razsvjetljuje doklegod živimo, (ako nas samo nepovuče u mračninu bludnja, ili ako u život živinski posve neugreznemo) sve to veće svjetlo sve do smrti. (II)
Djela su naša najprije neznatna, slabahna, mutna, poslje pako čim dalje, tim većma se šire, da doklegod živimo (ako li nas samo razkošje nepograbi i živih nepokopa), imamo uviek što radit, što si željet, što si nalâgat, za čim težit, a (u zdrava čovjeka) bivaju sve što dalje, tim veće stvari. (II)
Nu nikada nitko u ovom životu nemože doći do svrhe svojih pregnuća, niti se jih nasititi. (II)
Koji su se u ovaj život i njegove predmete tako bili udubili da su na budući zaboravili, probudjuje se sviest i misao progledjuje stopram, kada već kao ćute onaj život, za koji nisu htjeli prije kao za budući znati; poznaju i, još te kakov k Bogu put, to se bržebolje nanj svraćaju zovuć, plačuć, odredjujuć za se zadušbine, žrtve i t. d. (II)
Vidljivi ovaj sviet, ma ga motrili s koje god mu drago strane, odasvuda dokazuje, da nije stvoren za drugo, van za razplodjenje, odhranjenje i naobraženje čovječanskoga pokoljenja. (III)
Čovjekom biti na ovom svietu, upravo znači: a) jasno poznavati sebe i sve ostalo, b) ravnati razborito sebe i sve, c) sebe i sve ostalo navraćati k onomu izvor-studencu, iz kojega sve izvire. (IV)
Čovjek ima sam u sebi temelje prosvjete, krieposti, nabožnosti (buduć je za ovo troje na sviet stvoren) tako stanovito, kao što i dub svoje korenje, na kojem stoji. (V)
Čovjeku je uciepljena volja za istraživanje svega i razumievanje svega; ovdje je uzrok, što čovjek uviek rado kamo ide, s kim se sastaje, za nešto pita, sam nešto pripovieda, riečju, misao njegova neima mira, uviek za nečim teži, kao što i vanjska njegova ćutila. (V)
Ima čovjek u sebi korenja sakojakih sklâda svih morâla i krieposti, samo kad bi umio iz toga korenja izmamiti granje. (V)
Nitko si neumišljaj, kao da bi čovjek mogao biti čovjekom, izuzam onda samo, kada se je naučio čovjekom biti, t. j. kada se uvježbao u onih stvarih, koje ga čovjekom stopram čine. (VI)
Bogataši bez umienja šta su drugo, nego prasci, valjajući se u posijah? Siromasi, neobučeni, neodgojeni, šta su drugo, van biedni telići i oslići? (VI)
U razum čovječji nemože sama sobom urasti prosvjeta, izkustvo, ćudorednost, nabožnost, osim kada se ciepke dobrih nauka unj uciepe; takovo ucjepljivanje ima se sbivati u mladosti. (VII)
Treba zarana vezati mladež o nauku, jer se za mladosti majlaglje k njoj pristupa. (VII)
Budući pako, da imade i takvih roditelja, koji su nesposobni, da djecu svoju uspješno odgajaju, i to radi neznanja i gluposti, nebivši sami dobro odgojeni, ili radi nemarnosti, nehajstva i plahosti, ili radi premnogoga posla u trgovini, obrtu ili u javnih službah, stoga je ušlo već u staroj davnini u običaj, da mnogi roditelji djecu svoju uzgoja i obrazo- vanja radi povjeravaju osobam za to odabra- nim. (VIII)
Svaka dobro uredjena obćina, zvala se ona grad, trgovište ili selo, valja da ima učionu, koju bi sva mladež polazila i tamo se zajedno učila i vježbala. (VIII)
Učione pako neimadu biti za nekoju bogatiju i tobož odličniju, nego za svu, plemenitu i neplemenitu, bogatu i siromašnu mladež obojega spola. (IX)
Neima nikakova uzroka, zašto da se ženski spol izključi od znanja jezîka i od mudrosti. (IX)
Valjana škola jest, gdje se duh ljudski pravim znanjem svih stvarî prosvjetljuje, narav i običaji uredjuju u oplemenjenu jedinost i sklad, gdje se srdce u Boga silnim korenjem uvrežuje, a jezik usposobljuje za različnu milu rečitost. (XI)
Da se znanje postigne, nevalja da se mladež tuče, lupa, mrcvari, slivče, jauče i plače, - već valja nastojati, da se sve obučavanje i vježbanje vrši sâmo, milo, dragotno i ljubazno. (XII)
Znanje ne budi samo površno, t. j. nesamo takovo, da se samo nešta drugimi recituje i brbuta, već svaki sâm svaku stvar iz najdubljega temelja podpunoma razumi u uvjerenju, da što zna, u istinu zna, što umi da umi tako stanovito, kako što vidi da vidi, što drži da drži. (XII)
Netemelji se obučavanje na ničem drugom, nego na dobrom razdjeljenju vremena i na dobrom načinu predavanja. (XIII)
Škola ne može da bude bez stege, kao ni vodenica bez vode. (XXVI)
Najljepši način za školsku stegu kaže nam sunce nebesko, koje zemaljskomu bilju dava: 1. uviek svjetlo i toplinu; 2. često dažda i vjetrove; 3. nekada samo munje i grmljavinu, prem mu ovo zadnje upravo i prudi. (XXVI)
Materinska škola treba da se razredi u svakoj kući, gdje Bog daje djecu, obćinska (pučka) u svakom gradu, gradiću, selu bez iznimke, latinska u svakom većem gradu jedna; visoka škola (akademija) u svakoj zemlji jedna. (XXVII)
Sastavio: MŠ
Izvor: Jana Amosa Komenskoga DIDAKTIKA, “Hrvatski pedagogijsko-književni sbor”, Zagreb 1871.